transitgloriamundi
ponedjeljak, 07.03.2016.
Ljubovca
|
U periodu sam kada mi je biti samoj fino. Toplo. Ugodno. Udobnije od same nagosti. Onda se javi on, jel, pa zagolica prvo onu tjelesnu potrebu za drugim bićem. Pa se foliram da sam neovisna i stavim točku na ikakvu mogućnost da mu ne budem prioritet u svim područjima života. Pa odem na struč. usavršavanje i uhvatim se u najintenzivnijem preljubničkom odnosu mojih kolega gdje ja bivam tumač svih signala i jednom i drugom. I skontam kako moje prevođenje sve njihove nedoumice rješava stavom da je od svega ikada na ovom svijetu najvažnija emocija, strast i romansa, s burovitim sjenama drame, tragikomedije i fatalnosti. Posredno živim sve ono što sam kategorički odbila. Onda me kolegica na predavanju ošamari bljeskom spoznaje, na koji me je predavanjem navela, da je racionalizacija, ma kako idealan mehanizam obrane bila, samo još jedan mehanizam obrane. Mašina. Sistem. Plan i program mozga. Olovni štit koji čuva od svega onoga što je emocija sposobna učiniti mi. Pa se ćutim jadna i brižna i nesposobna i nehrabra i svakakva neasta. Pa se vratim doma i kažem mu da ga želim. Jer ga dvije godine neprekidno želim i puca mi grudnjak od toga što će biti kada se, nakon što utažim žeđ, pojave i druge želje i potrebe koje kao ljubavnica neću moći ostvariti. Želim ga i ne želim više utjehu dobijati u sarmi i ostalim debelokaloričnim supstitucijama. Želim ga više neg sarmu! Benefit preljubništva je i taj da mu ne moram prati gaće, kuhati, ljubiti ga prije neg opere zube, biti ona koju vara sa mnom. Dobijat ću malo ali to malo će biti čisto, popeglano, sito i gladno samo mene, ne mojih super kvaliteta kao domaćice i životne suputnice. Djecu imam, novac imam, moj dom je potpuno u službi mojih potreba i sklonosti. Samo mi fali njegova fizička pojava. Zvuči tako....izracionalizirano! :D Oznake: ljubavnice |
- 15:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 09.02.2016.
dugo me nije bilo, a sve je isto
|
Nismo se čuli mjesecima, skoro dvije godine. I, dovoljno je da on natipka Hello, kao kod Adele, i ja izgubim sve cigle pod nogama koje su me bar donekle stabilizirale. Mogu ja racionalizirati i svesti nas na dvoje običnih smrtnika od kojih je on, jašta, prepun mana, a ja nadmeno prezrela i ne mogu si više dopustiti da me netko voza ili daje kapljice - istina je da ja i dalje u svakoj toj kapljici vidim oceane i žudno se želim uroniti u te kapi. Sve sa strahom da ću opet ostati na suhom, pored sveg tog silnog oceana. I tipkam mu emocije i nježnost, a svjesna negdje u malom mozgu, kako je platonska ljubav jedina savršena, jedina netaknuta realnošću karaktera, psihoza i trauma. I poželim požuriti i sve to najednom progutati, da se čim prije potroši, da opet mogu svisoka gledati na Ljubav i cinično je negirati. Nestrpljiva ljubav. Ljubav samoubojica. Oznake: suicidalna ljubav |
- 14:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.03.2015.
Projekti
|
Stalno slušamo kako smo izgubili milijune iz EU fondova jerbo nam projekti nisu dobro sastavljeni. I sama se nalazim pred jednim takvim zidom, s tim da je moj projekt čisto interni, unutar firme. Kako sredstva koja stoje slobodna, čista i snažna, dobiti za realizaciju nekih svojih ideja? Sva sreća pa ja imam kolegicu koja je u tome tata mata, pa uglavnom nju opterećujem s tim pisanjem. No, jutros surfam, gubim vrijeme na gluposti, i pomislim kako sam, u biti bezveznjakuša. Teretim osobu koja ima brdo posla, a ja gubim vrijeme na čitanje glupih fb statusa i sl. I pomislim kako je vrijeme za korak dalje. Istina da napokon imam dva slobodna dana, da bih mogla peglati i čistiti kuću, no, niš mi to nije privlačno. Ali, učenje nove vještine jeste. Našla sam par poveznica koje zbilja pojednostavljuju cijeli taj proces, pa vam ih ostavljam.  projekt 1projekt 2 Oznake: Project |
- 09:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
petak, 20.03.2015.
pomrčina
|
ili ono kad ti se smrkne pred očima, što od Lune, što od Lune koja prekriva Sunce, što od ovulacije koja boli ko carski rez. i to životinjsko tijelo koje, unatoč boli, zvjernja naokolo i traži parenje. toliko emitiram hormone da mi i u knjižnici ponudiše neki erotski roman :/. psmtr! zar moram bit tako očita. moj kum ovakva stanja naziva kujizam. veli: čim vidiš kako se oko neke žene okupljaju humanoidne džukele znaj da ovulira. ne znam oklen poveznica al me podsjeti na veličinu. penisa, jašta. zbilja ih ima svakakvih. i uglavnom mogu pružiti zadovoljstvo, bez obzira na veličinu, ma koliko muški rod strahovao. ima nešto u malim penisima. neprekidno ostavljaju prostor za željeti više, onak politički narajcaju, zadovolje neke minimalne kriterije (orgazam, jel), no, kad odeš, imaš potrebu za još toga. pa se suludo vežeš za vlasnika te minijature misleći da je do njegove osobnosti, a kad tamo, kjurko! do te neutažene potrebe je. ma koliko uspješno bila utažena. ne znam jel me kužite. čitava poezija je nastala zbog te pogrešne veze malog penisa i emocija. materemi. renesansni kipovi svi imaju male organe. vele, to je odlika plemenitosti. velike imaju robovi, primitivci, animali. i kontam, zbilja sam povezivala vlasnike tih malenih juicy penova s ljubavlju. oni s velikim il normalnim, naprotiv, ostvarivali su sa mnom čist, jasan odnos potrebe i ispunjenja iste. od do. ima početak, zaplet i kraj. nema prostora za filozofiranje, romantizam, lirske momente u kojima postaješ pjesnik. pojebete si i mirna si. al ovi manji zvrkavci, uf! jasno vam je da volim dečke s malim penisima, jel  toliko slova veliki penis ne bi inspirirao  mjauuu Oznake: veličine |
- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.03.2015.
Ljubi mi te se
|
https://www.youtube.com/watch?v=0ozLxCrO8ek&feature=player_detailpage kako je ovo proljeće pohlepno! dovoljno je da misao zaluta na poznata mjesta i mirise i voila! odmah poželim ga oko sebe poput hobotnice. odmah tijelo prepozna u sjećanju miris, okus, snagu, želju. i požuda se razlije, poput plodne vode, po meni, po mjestu na kojem jesam, curi poput potoka poznatom cesticom...  Al požuda ne prestaje… Zrcaljenje želje i potrebe u riječima nabujalo je u njoj poput teške rijeke koja se prelijeva preko obala i nasipa i puže neprimjetno i poji suho tlo predugo neoplođenih poljana. Žedna kora upijala je svaku kaplju pohlepno je gutajući i želeći još i još i spremajući ih duboko unutar sebe, među kamenje i gromače i sasušeno korijenje uginulih biljaka. Ushit vlagom i mekoćom same sebe Zemlju je činilo podatnom ženom otvorenom kao cvijet na prvim zrakama sunca. Stajala je bosih nogu u blatu i puštala vrelini uspjenjene kore da se diže uz njene noge i dahće joj kožom kao dahom požudom ispunjenog ljubavnika. Znala je da tako to treba biti. Potpuno mirno i strpljivo i sa sjajem u očima koji tinja i usijava misli i šalje slike ruševina koje se počinju slagati i ne misleći na sumnje i kočnice i pitanja i gužvu u kojoj se teško itko raspoznaje. Nevažno je tko će doći. Nevažno je koliko laži nosi pod nakostriješenim dlačicama, nevažno je ono kasnije i ono tutnjanje boli kad sve najednom opet prestane biti snažno. Nevažne su srušene gromade rana i dijelova rasutih posvuda oko klimavih nogu. Sve je nevažno. Ovaj tren je ukoričen kao vrijedne riječi u posebnoj knjizi. Predaje se takva, puna ožiljaka i iskorištenih kistova kojima se bojala i skrivala pravu put. Omekšala koža ima boju prozirne slike na kojoj se vide žile kroz koje juri uzavrela krv. Ima boju trave u kosi i zvijezde u oku. Put je boja požude. Kao kameleon se mijenja i prilagođava puti njegova ramena. Upija boju jagodica i nabubrelih usana. Upija boju bola i očaja. Upija boju smrti. Sudar njihovih puti je prolaz za smrt svih uzaludnih bitki i praznih noći bez zvukova. Bojni poklič predviđa borbu do kraja. Ostane li ijedna uplašena misao u kutku nedodirnutom njima umrijet će. Ponovno. Umrijeti stotinu puta da ukloniš strah je smrt koja vrijedi. Koja ima ritam i točan broj slogova. Oznake: love is in the air |
- 09:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #
subota, 24.01.2015.
Muškarci kojima sam pisala
|
Ljubav se u mene manifestira na poseban način. Vrlo rijetko sam sentimentalna, vrlo rijetko govorim o emocijama. No, kada frajeru želim pisati, znaj da sam pala, razbila se kao staklo vjetrobrana u milijardu bezopasnih komadića. Ako mi se naroji milijun misli koje mu želim reći tek nakon što se rastadosmo znak je za posebnu vrstu pokazivanja naklonosti - pisanje. Pronaći nekoga tko te toliko inspirira da mu možeš cijeli roman napisati, ili pismima (nekada), ili smsovima (sada), znate i sami da je vrlo teško. Posljednji koji me toliko inspirirao pojavio se ovo ljeto. Zbilo se brzo, žestoko i kratko trajalo. Jednostavno nije osjećao isto ovaj put. Kažem ovaj put jer je naša priča započela 4 godine prije ovog ljeta. No, bila je tako komplicirana, s toliko krivnje, grižnje savjesti, ludila koje lijepi, kida, a opet, to ludilo je moralo stati jer je bilo nepodnošljivo u svoj toj intenzivnosti. I tako, toliko godina poslije vidimo se prvi put, a sve u meni je nahrupilo vani, kao da uopće nije prošao ni dan od zadnjeg susreta. Njemu nije bilo tako, nažalost. Prihvatila sam to, kao da imam izbora, i evo, tek osam mjeseci nakon njega mogu koliko toliko racionalno mozgati o tome. Pisala sam tek dvojici muškaraca prije njega, ok, možda istinski samo jednom, dok sam ovom drugom pisala o ovom prvom :D I sada njemu, ovom posljednjem fatalnom. U biti, njemu ni nisam toliko, poštivajući prostor koji je odabrao umjesto mene. No, da sam imala potrebu - jesam. Podsjetio me što točno želim osjećati uz muškarca. I zbog toga sam mu zahvalna. Možda i jeste krivac što više nema vrckavih priča o online susretima, no, meni je svojim pojavljivanjem vratio izgubljeni osjećaj. Potisnuta sjećanja na emociju. Potisnute potrebe. Potisnute vrijednosti. Zbogom, my darling  Oznake: ljubav |
- 23:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #
subota, 25.10.2014.
khm
|
target=_blank>to bi bilo to ne sjećam se koliko sam puta radije ostala doma neg otišla na dejt. jednostavno mi se ne da. mišljah da sam prelijena ali u biti, jok. jednostavno mi, još, nije dovoljno stalo. Oznake: khm |
- 22:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 22.10.2014.
ptsp
|
Uvijek sam palila malo kasnije, ono pravo paljenje, kojim krećeš naprijed jer je sve na mjestu i uspostavljen je kontakt. Teoretski sve Znam, još za vrijeme doživljaja procesuiram i stavljam na mjesto emocije, stavove, odlučujem, živim... Ne kačim se za negativne emocije već ih prigodno zamijenim nekim mehanizmom, najčešće racionalizacijom. Svašta mi se izdogađalo od zadnjeg posta, većinu toga sam i zaboravila. No, sjedim ovih dana i kontam kako ta racionalizacija može, ma kako pozitivu birala radije nego otrovne emocije, na neki način i okljastiti osobu. Pičiš kroz svakodnevicu koja neprekidno postavlja nove i nove izazove, rješavaš probleme, gasiš požare, pališ vatre, u hodu slažeš fajlove iskustva i dovedeš se u situaciju da si ni za jednu malo važniju emociju nisi dala dovoljno vremena. Da ju odradiš do kraja, da ju osjetiš u punini svega što jedna emocija nosi, ma koja god emocija to bila. I sjediš i gledaš se kako zapravo samo postojiš. Omeđena već unaprijed pripremljenim mehanizmom. Kad ću osjećati? Hoću li uopće ikad? Jesam li više sposobna za to? rundek Oznake: ptsp |
- 22:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.05.2014.
poets in da mist
- 19:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 02.05.2014.
aloha :D
|
Tu sam, živa, ne brigajte. Nisam se udala, nisam se ni zaljubila, jest da sam mrvu aktivnija glede, jel, mog fleksibiranja kralježaka, al, sve u svemu, još sam, na neki način - netaknuta :D Ima nekih promjena na poslu koje me ne vesele al' tko proletere pita slažu li se s ičim. Komuniciram i dalje s net čudovištima i neki se žale da sam nedostupna. Gle vraga, najviše se žale oni najnedostupniji - oženjeni :D Protekli period mogu nazvati tek uravnoteženjem i vraćanjem u nekakav svakodnevni život. Niš posebno, a opet, dogodio se kontakt koji me mrvicu bacio iz balansa. Napokon upoznam srodnu osobu ( ne ovu s kojom vježbam, on je srodan u mnogočemu al nešto mi tu ne da da se ufuram u film, o tom ću mozgati potom ), već srodnu po iskustvu. Spajaju nas rastave, smrti, tuge pregoleme, bezdani i svašta nešto. I ime. Imam isto ime kao njegova pokojna. On, sva sreća, nema isto ime kao moj pokojni. Inače bi zbilja bilo zastrašujuće. I u jednom trenu sam pomislila da je tip luđak koji se voli igrati. U drugom da je patetični fatalist koji u našem odnosu vidi prst sudbe. No, svejedno me intrigira. Vidjet ćemo. Do novih izvještaja s tržišta sparivanja ljubim vas :* |
- 12:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 27.03.2014.
Vatreno krštenje
|
Budući da zajedno s blogozajednicom dijelim svoje pokušaje povratka u normalan život, evo mi i prilike da vam se pohvalim da sam napokon krstila svoja nova leđa. Leđa su izdržala sve "napore" i slatke muke, a i hormoni su se pomoću mog novog dimnjačara vratili u normalu.  Ako idemo po onoj da naše tijelo zna i prepoznaje, onda mogu reći da su leđa, kao i ostali dio mog tijela odobrili mog novog džentlmena; approved by my body. Trenutno se odbijam baviti analiziranjem i sebe i njega u ovom odnosu, bit će za to prilike. Sad odoh pročitat sve vaše tekstove jer do sad nisam stizala, a ni imala na čemu. Pozdrav od vaše drugarice |
- 10:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #
utorak, 25.03.2014.
Psihijatri u proljeće imaju najviše posla
|
Ima dana kada mi je ova moja obitelj, ne dovoljna, već i previše. Previše svega od mene očekuju, svakodnevica iziskuje strahovit napor da koordiniram, djelujem u trenu, odlučujem, budem pravedna...a ja nemam snage ni volje. Dopizdilo mi je stalno biti semafor, odlučivati tko je u pravu, tko nije, biti odgovorna za svaku minutu u danu, za sve njih. I onda pomisliš kako bi pomoglo naći prijatelja koji bi ti sve to olakšao, razgovorom, savjetom, samo uhom koje dobro čuje. I kad te taj prijatelj zove u trenutku kada si prazan ko frižider većine radnika u našoj deželi, tebi se ne da odgovoriti na poziv. Pa ti pošalje zabrinuti sms, a ti ga ignoriraš. Pa te drugi dan opet nazove. I, iako zbilja ne osjećaš pitisak, znaš da osoba zove samo da te čuje, ne očekujući ništa osim malo razgovora, ti tvrdoglavo počneš hraniti ideju da ti ne treba još jedna osoba za čije ćeš osjećaje biti odgovorna, počneš hraniti osjećaj da ti to ne trebaš, da ti to ne želiš, da si dovoljna sama sebi, da ti je previše svega. U tom se hranidbenom lancu počne razvijati zametak strahovitog manjka samopouzdanja, osjećaja da nisi dovoljno vrijedan i sposoban zadovoljiti više nivoa životnih potreba koje svi imamo. Isključuješ sve one potrebe koje su ti trenutno luksuz, poput potrebe za osobom koja bi te razumjela i bila nekakav oslonac, poput potrebe da s frendicama odeš van i smiješ se, plešeš, zaboraviš na tren taj okov odgovornosti koji si namećeš. Da bi mogla biti ravnopravna u svemu u životu moraš prvo biti ravnopravna sa sobom i svojom slikom koju odašilješ u svijet. Čim se tu javi nedosljednost sav tvoj klimavi svijet pada u vodu. Kako doista biti suveren u ovom svijetu? Kako ne biti samo dio ogromnog kotačića koji sve pokreće neovisno o tome jesmo li spremni ili ne? Kako ne dopustiti sitnim, svakodnevnim pakostima koje življenje nudi, da te omete u odluci da ćeš unatoč njima pokušati slijediti svoje želje? Trebam psihića. Ovo čišćenje koje početkom proljeća svi mi započinjemo ne bi li se očistili od zimske letargije i komforta ponekad me dovede pred zid. Kojeg također treba obojati. :/ Trebam pomoć da se uravnotežim. |
- 08:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #
utorak, 18.03.2014.
uff, to proljeće!
|
ovo će biti super speedy post jerbo se opet nešto čudnovato događa s mojim leđima. jutros se sagnem u kupatilu da nešto podignem i cap! guja boli se zlobnim cerekom rastegla cijelim kičmenim stupom i, eto, ponovo me prikovala za krevet. pokušavam kriviti proljeće i energiju koju mi u naletu pošalje, pa se umislim da mogu više nego što bih trebala, a onda me sama ta energija i ugasi, ginući u obilju sama od sebe. pričekat ću još sutra, pa ako ne prestane otići onom mom super zgodnom liječniku. ne moram vam ni reći da je sve zbog ove nenadane gošće u mojoj kičmi stopirano. sva proljetna zezanja, osmijesi, sparivanje donjeg rublja i to. malo me nervira jerbo se nakon operacije nisam stigla ni krstiti. kao kad krstiš novi auto vodeći ljubav u njemu, tako sam imala namjeru krstiti i svoja nova leđa. al jok. nadajmo se da je sve u nekim granicama normale jer ja zbilja ne želim ponovo prolaziti sve to. budite dobri i budite dobro, blogeri dragi! |
- 17:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 14.03.2014.
ono moje čudo od limenog još uvijek tuli. autoelektrik me vješto ignorira, a ja moram na put
|
dajte mi preporuku koju muziku da slušam da nadglasam ovo probijanje bubnjića! ugodan vam vikend! |
- 12:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #
četvrtak, 13.03.2014.
Kako ne potrošiti osobu
|
To mi je već dugo vremena muka. Lako se oduševim, istina. Posebno s ljudima koji u komunikaciji daju onaj pravi feedback, onaj kontakt koji osjetiš kad shvatiš da je sve što govoriš shvaćeno i u trenu isprocesuirano. Kako kaže narod: osjetiš kako je sjelo na svoje mjesto. Međutijem, u svim tim odnosima jebe me predvidljivost. Činjenica da već nakon par susreta znam što će i kako će osoba. To ubije ovu mačketinu u meni koja mrnjauče i žali se da joj ubijam radoznalost. Iščekivanje. Upoznavanje slojeva. Najčešće je to stoga što osoba i nema nekih lukovih slojeva; ljudi su u principu vrlo jednostavni i umire se kad osjete makar mrvu sigurnosti da je ono što žele tu. Najveće zlo odnosa je što se uzimamo zdravo za gotovo. Što se umirimo. Ne trudimo odnos upoznati iz milijun drugih perspektiva. Ne kažem da nas se konstantno treba stavljati na kušnju i izazivati vraga. Daleko od toga, i sama volim osjećaj sigurnosti. No, svi smo mi tako nepredvidivi, barem vrijedni pomisli da jesmo nepredvidivi i da nas naše reakcije itekako mogu iznenaditi i razveseliti i dovesti u nedoumicu i oduševiti i...svašta i. Ima taj jedan gospon. Pravi mačak, iskusan, elokventan, s pravim omjerom zvrkastih bljeskova u očima, ono, taman. Najbolje je to što se ja, još uvijek, osjećam slobodnom da ga izazivam, lagano sprdam i dajem mu do znanja kako mi je jasan svaki njegov korak. I što nemam apsolutno ništa protiv njegovih sljedećih koraka. Osjeća se ravnopravnost u odnosu, on zna da ja znam da on zna. Ali i da osjećam obvezu pružati otpor, ne jer sam ja posebno teška osoba, već jer ne želim potrošiti ovu dražest. Jer nas ne želim dovesti prebrzo do trenutka kad se zastori spuštaju i gase se svjetla. Mrak u odnosu je gušći od mraka kad si sam. Teži. Izaziva žgaravicu i guši. Ne znam koliko će mi trebati vremena da ovo potrošim. A jednom hoću, to je nesretna sudba mog karaktera. A možda on potroši mene. Tko će ga znati. Zasad je draž u tome što ne znam. |
- 10:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 11.03.2014.
Nježnost boli
|
Ja sam uvijek Nježan, kaže on s laganim smješkom. A ja kad vidim osmijeh bježim kroz kamenje. Lakše mi razbit glavu stijenom, neg pustit nježnosti da eksplodira u meni. |
- 20:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Ljubi mi te se
|
Slatko je ovo smišljeno. Vraća nas u naše prve poljupce. Sva ta nervoza, nelagoda, uzbuđenje, smijeh kojim prikrivamo strah. Moj prvi poljubac ikad bio je ko susret sa mješalicom za beton koja nije miješala beton već gvalju nekih čudnih, ljigavih, a mesnatih morskih stvorenja. Božesveti, ako se tad nisam ispovraćala po čoeku nisam i neću nikad igdje. Ali prvi pravi poljubac, onaj najpraviji, koji traje satima i kojeg osjećaš sve do peta, e, taj nikad neću zaboraviti. Taj je postao prauzorak za sve moje buduće poljupce. I njemu sličnih je bilo možda još dva. Od kojih jedan samo u mislima, kao čežnja za nekim tko je daleko. Ljubi mi te se...to mi je tako, tako proljećasto! p.s. moram povećat font na ovom dizajnu jerbo ne vidim klinca. |
- 12:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #
ma može i beznaslovna
|
Ok, Smranader i ostali će i u buksu i morat vratit lovu, al to da se jednoj osuđenoj organizaciji i dalje dopušta rad i daje šansa da već sljedeće izbore zasjedne svima nama za vrat, e, pa to je satira nad satirama! Aj ti, drugarice, pokušaj dobit posao kao spremačica u bilo kojoj državnoj firmi, a da si osuđivana! Aj, pokušaj. I onda da čoek nastavi pratiti farsu od zakona u ovoj žabokrečini.  A ni ovi nisu bolji. Oni samo vještije skrivaju tragove.  |
- 11:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.03.2014.
Šumica na brijegu il glatka skakaonica?
|
Jučer sam se uplašila same sebe. Znate već da sam dugo vremena ležala i bila imobilizirana? Ok. U tom periodu jedva sam nagovarala kćer ili sinovu curu da mi bar nožne nokte srede, da doktor (zgodni, ponavljam), ne padne u nesvijest pri bliskom susretu s mojim kandžama. Mala je pritom bila i inovativna (prava, mala ženica sutrašnjice), i zalijepila mi tetovažicu crne udovice na list. "Možda onda nitko neće gledati dlake", mudro opaža. Tetovaža se tijekom noći odlijepila i ostala zalijepljena negdje u pidžami. Daklem, to vrijeme nesposobnosti i ovisnosti o tuđoj vještini pedikure je iza mene, napokon. I jučer se, nakon tuširanja, nemalo iznenadim i poskočim kad me nešto zagolicalo među bedrima! "Ma, koji je to vrag?!", povičem u sebi, šireći noge i tražeći: *pauka, *mrava, *morsku medvjedicu (ona već iz paštete iskače, pa me ne bi čudilo da je i k meni doplazala), *čudovište iz Loch nessa (ni nju dugo ne vidješe, možda je baš u mom međunožju pronašla mir i tišinu), *pokošeno sijeno mog djetinjstva, *vlasulju koju sinova cura koristi da vježba zanat... Tražim ja tako al ništa ne nađoh, sem prašume koja je toliko narasla da mogu pletenice alla Timošenko doli pravit. Malo sam zastala, nimalo posramljeno, tja! ionak nitko ne zagleda u taj dio mog bajnog bića. I mozgam što učiniti. Pokositi to prvo trimerom, jerbo nema britve koja bi se s tim dostojno uhvatila u okršaj, pa glatko izbrijati (trpeći svrab kad dlačice krenu rasti), ili ostaviti nek divlja i raste, pa da vidimo dokle će. Sve su danas glatke i izbrijane, jeste da je puno izazovnije vidjeti rosu koja se javi po smokvici kad je uzbuđena, al malo mi je sve to postalo preglobalno, malo i prepedofilski, a i malo mi je dosadilo. Od svoje 16. brijem te dlake sa sebe, umorilo me. Kako starim vidim i čari dlakavosti. Tj. ne vidim al osjećam negdje u sebi. Osjećam potrebu biti prirodna. Al, navika je navika, obrijah ipak dio, a dio ostavih. Pa ima za svakog pomalo. Kad naučim balirati pokošeno pokušat ću se probiti na tržište. Sa sve vidljivijim, zlaćanim brčićima ispod nosa još nisam načisto što ću. :/ |
- 11:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #
nedjelja, 09.03.2014.
Punoljetnost
|
Puno ljeta. Punoljetnost. To uopće ne znači i da je tih puno ljeta, nakon puno oranja, sijanja, okopavanja, berbe, doista i urodilo kakvim takvim plodom. Gledam svog sina, danas mu je taj poseban, punoljetni rođendan. Spava ko krepan nakon što je došao doma malo prije neg ja iz noćne. Toliko je čekao ovaj rođendan. Kao da će mu to automatski dati kartu da uroni u ovaj odrasli svijet. A samo će mu dati odgovornost da sve što čini, da za sve što učini - odgovara sam. I dođe mi da JA plešem od sreće i olakšanja. Neću biti jedina odgovorna. Taj osjećaj. A uzalud mi potreba da skačem i plešem. Znam da je on, ovako spremljen za svijet sranja i besmisla i uvrnutih vrijednosti, onaj gotov proizvod kojeg sam ja sama proizvela i, eto, zakonom prisiljena ponuditi na tržište. A znam da sam i fušarila, i griješila, i ispravljala pogreške, i plakala od osjećaja nemoći i bojala se ponuditi mu očinsku figuru u nekome tko nije njegov otac. Prije dvije godine je imao nekih problema u školi. Kao da je instinkt u njemu govorio da će uskoro ostati bez oca, za pravo, trajno ostati, iako je skoro cijeli život proživio bez njegove prisutnosti. Sve je u njemu vrilo, bjesnilo, tražilo pažnju, izazivalo. Odlazila sam u školu jednom tjedno, pokušavajući sa profesorima naći najbolji pristup njemu, njemu koji ima toliko potrebe u sebi da mu nije dovoljan školski tim, već tim cijelog svijeta. Znali smo da će ta faza proći, samo ako ostanemo dovoljno uporni i dosljedni u pokušavanjima da ga zadržimo na površini. I uspjeli smo! Nikad neću naći dovoljno zahvalnosti za sve te dobre ljude, profesionalce i humaniste. Jest da mi je ravnateljica jednom prilikom bubnula, kad je vidjela bezizlazni očaj u meni: nađite mu očinsku figuru. Di da mu to nađem, jebote, na ulici? Sva sreća pa je preživio i bez te figure. A ja nekako napokon mogu disati. I u svakom sljedećem muškarcu pokušavati naći nekog sebi taman, a ne osobu koja će biti dovoljno vrijedna da mojoj djeci bude očinska figura. I osjećam se napola punoljetna, napokon. Ja. Ne on, moj prekrasni sin koji će tek sada to pokušavati biti i postati. Sretan ti život, dragi moj, ljubljeni! Očevi mogu biti svakakvi. Ali samo je jedna mama. |
- 09:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #
petak, 07.03.2014.
Bez smisla, reda, rada i discipline. Samo onako.
|
Kao u poslovici - kada ti sve ide dobro, stavi kamenčić u cipelu da te žulja, tako je i mene instinktivno, kao žuto na semaforu koje upozorava, posjetio ogroman žulj na palcu. Podsjetnik da je ovo samo faza akumulacije energije, da se ne zavaravam snagom i suncem koje usne širi na osmijeh.  Pa se, eto, ne zavaravam. Skupljam i sabirem misli i odluke. Načine kako bi kad bi. Na festivalu legendi Bakho, bog koji voli vino, izveo mi je monolog koji me duboko, duboko pogodio. Sjeo na sva mjesta koja nisam znala čime popuniti. Ne postoji jučer, ni sutra. Postoji sada i danas. Djeca ga nisu smjela posjetiti. Ta, ono što on uzdiže u pijanim isparavanjima, djeca žive iz dana u dan! Kako im to objasniti? Kako u poniznosti zaboraviti na zavist koja nas opeče kada ih vidimo kako žive tren?  Ovo na slici je Bakhov sluga. Pjan ko letva. Mala A. sjedi u prašini u parkiću, omotana pelenom i sitnim kovrčama i ruje štapom po zemlji. I ponavlja svaku riječ koju čuje, akumulira riječi. I sva je tamo, u toj prašini. Sva. Zavidjela sam joj jučer. Pokušala nadomjestiti strah od sutra tražeći joj najbolje štapove za kopanje. Posredno kopala s njom. Bivala dijete koje misli samo na sunce na ramenu, haljinicu koja veselo ovija koljena, žulj koji podsjeća da tren sada neće biti tren sutra. Ali, nebitno. Sada je ovdje. Uvuklo se u mene i prelijeva se po strahovima. Bit će kako treba biti.  Ovo sam ja, upsidedown, štob rekli drugovi Ameri. Sva izokrenuta. Sva naopaka. Al on me svejedno voli i takvu. Timon, pas, a car.   Toliko sam željela sunce, a sad kad je tu ubija me. Umorilo me, zavrtjelo glavu, uspavalo. Ova je zvijezda ostala na suhom. Ponekad se i sama tako osjećam. Kao (za)ostala nakon nečeg. |
- 20:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Ožujak 2016 (1) Veljača 2016 (1) Ožujak 2015 (3) Siječanj 2015 (1) Listopad 2014 (2) Svibanj 2014 (2) Ožujak 2014 (17) Veljača 2014 (6) Siječanj 2014 (6) Prosinac 2013 (4) Listopad 2010 (2) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
no brain no pain jednom sam pala s masline. hvatala sam se za grane dok ih je bilo, a onda se više nisam imala za što hvatati. sad se hvatam za blog. usporava pad. ozbiljno. emajling: emakteon@gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||